Čovjeku sa slomljenom nogom nitko ne bi rekao da mu nije ništa, da se trgne, da ne drami, da je sve to u njegovoj glavi. Niko mu ne bi rekao ni da je slab, razmažen, manjkav i “da će ga proći” – te da slobodno malo prošeta naokolo.
Zašto onda čovjeku sa bolnim ili slomljenim duhom govorimo to isto?
